Subotica

SAGOVORNICI

Slaven Bačić, predsednik Hrvatskog nacionalnog vijeća i advokat - Hrvatsko nacionalno vijeće

 

S obzirom na to da je Subotica multikulturalna sredina, kako ocenjujete međunacionalnu toleranciju na ovom području?

- Pre svega, mislim da treba ukazati na različitost nekoliko pojmova: višenacionalna sredina (multietničnost) označava postojanje više nacionalnih (etničkih) zajednica na određenom području; zatim, multikulturalizam kao javnu politiku koja putem obrazovanja i medija štiti kulturnu različitost od težnji za ujednačavanjem kulturnih sadržaja i asimilacije, uklanja neravnopravnost između većinske i manjinske kulture, te promoviše znanje o različitim kulturama i njihovo međusobno poštovanje; zatim interkulturalizam, kod kojeg je naglasak na prožimanju kultura (a ne koegzistenciji, kao kod multikulturalizma), te međunacionalnu toleranciju, kojom se označava relativno skladan suživot više nacionalnih zajednica na određenom području. 

Subotica je u zadnjih stotinjak godina, poput mnogih drugih područja na prostoru Srednje Evrope i Balkana, doživela značajne promene u nacionalnoj strukturi stanovništva. No, istovremeno je i specifična u pogledu višenacionalnosti u odnosu na druge sredine u Republici Srbiji, jer, dok s jedne strane, većinski narod u državi nije ujedno većinski u gradu, a istovremeno, s druge strane, ne postoji jedna, na nivou države, manjinska zajednica koja bi bila u apsolutnoj većini, već više njih.

Zadnjih skoro trideset godina vremena su bila izuzetno turbulentna na području bivše Jugoslavije, što je, prirodno, imalo odraza i na Suboticu, u kojoj je, poput mnogih drugih sredina, došlo do promene etničke strukture. To se reflektiralo i na međunacionalne odnose, zbog čega je i stepen međunacionalne tolerancije u pojedinim razdobljima bio različit, dok je pitanje multikulturalizma i interkulturalizma složenije. Mislim da možemo reći da je danas opšti javni stepen međunacionalne tolerancije zadovoljavajući, a da ne postoje snažne društvene barijere među različitim nacionalnim zajednicama pokazuje i veliki broj nacionalno mešovitih brakova. Međutim, u nekim segmentima društvenog života, odgovor na ovo pitanje mnogo je složeniji. Tako i kada je reč o javnim politikama multikulturalizma, a naročito, interkulturalizma, potrebno je još mnogo raditi na poboljšanju na ovom planu.

Iz ugla jednog pravnika, koliko ima međunacionalne tolerancije u Srbiji?

- Republika Srbija se, poput većine drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, formirala kao etnocentrično društvo, što je formalno izraženo i ustavnom definicijom države u prvom redu srpskog naroda. No, upravo je raspad socijalističkih federacija, koje su nastale kao pokušaj rešavanja međunacionalnih odnosa, te prestanak socijalističkog državnog uređenja uopšte u Srednjoj Evropi, u kojoj je konstrukt nacije formiran u vreme Habsburške monarhije kao primarno jezičko-kulturološki, za razliku od koncepta nacije u nekim zapadnim zemljama u kojima se ona izjednačava sa državljanstvom, otvorio pitanje zaštite nacionalnih manjina, usled čega su od 1990-ih godina nastali mnogi novi međunarodno-pravni mehanizmi zaštite nacionalnih manjina. Njima je Srbija pristupila nakon zakasnele demokratizacije, dakle, tek u ovom milenijumu, te se danas međunacionalna tolerancija često posmatra kao odnos većinskog srpskog naroda i nacionalnih manjina ili tek na zaštitu prava nacionalnih manjina. U tom smislu doneseni su različiti propisi vezani za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, počev od službene upotrebe jezika, preko kulture, informisanja pa do školstva, a još su nerešena pitanja srazmerne zastupljenosti manjina u javnom sektoru i učešća u političkim procesima odlučivanja tj. političke reprezentacije. Sve su to dosta krhki pravni okviri, uz čestu njihovu nezadovoljavajuću implementaciju, a uz to su različiti su i pogledi vlasti i većinskog naroda, s jedne strane, te manjinskih zajednica, s druge strane, na stepen stvarne međunacionalne tolerancije i ostvarivanje manjinskih prava. Multikulturalizam u Srbiji danas ima dominantno segregativni, a ne integrativni, karakter, zbog čega je i nivo interkulturalizma nezadovoljavajući. 

Koji su pravni instrumenti kojima možemo uticati na smanjenje negativne tolerancije?

- Pravo je samo jedan od instrumenata i to od sekundarnog značaja. Ključni su obrazovanje i mediji. S jedne strane, školski programi izrazito su etnocentrični i jedva da pripadnici većinskog naroda tokom školovanja mogu nešto saznati o manjinskim zajednicama na području Republike Srbije. Vrlo je slaba i međusobna komunikacija dece koja pohađaju nastavu na srpskom i na manjinskim jezicima. Kada je reč o medijima, pravo na informisanje nacionalnih manjina na manjinskim jezicima iznedrilo je kao neočekivani diskurs da u emisijama javnog servisa i komercijalnih programa na srpskom jeziku gotovo nema nikakvih sadržaja o nacionalnim manjinama, izuzev ako su u pitanju incidenti ili, eventualno, folklor. No, važan pravni instrument jeste dosledna primena propisa o službenoj upotrebi manjinskih jezika i pisama, jer svakodnevno javno podseća na složenu etničku strukturu i potrebu međusobnog poštovanja i uvažavanja manjinskih prava. Ukoliko se želi poboljšati međunacionalna tolerancija i ojačati integrativni umesto segregativnog multikulturalizma i uopšte interkulturalizam, neophodno je dosledno sprovođenje u različitim sferama društvenog života principa afirmativne akcije (ranije poznatog kao pozitivna diskriminacija) što podrazumeva istinski društveni konsenzus da manjine s svojim jezičkim, kulturološkim i istorijskim posebnostima, uprkos tome što su formalno ravnopravni građani, imaju posebnu potrebu za njihovom zaštitom kroz povlašćeni položaj kako bi postigli stvarnu ravnopravnost i jednakost, što sve onda rezultira smanjenjem potencijalnog nezadovoljstva društveno slabijih grupa, u ovom slučaju nacionalnih manjina, te u konačnici i boljom međunacionalnom tolerancijom.

Na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva, koja su predviđanja za budući trend međunacionalne tolerancije u Srbiji?

- Savremena civilizacija je izuzetno dinamična i u takvim uslovima asimilacija je rapidna u svim razvijenijim državama koja su, po pravilu, etnocentrične (u zapadnom svetu tek se Švajcarska i Kanada smatraju multikulturalnim društvima). Dakle, da bi uopšte postojala međunacionalna tolerancija, potrebno je održati multietničko društvo, a preduslovi za to su, s jedne strane, jačanje javnog diskursa o manjinama kao istorijskom, kulturnom i jezičkom bogatstvu koje treba očuvati, a ne anomaliji koju bi bilo poželjno asimilirati, a s druge strane, u tom cilju potrebno je uspostaviti i sprovesti odgovarajuće pravne mehanizme u različitim sferama društvenog života: ravnomernu zastupljenost u zapošljavanju u javnom sektoru, efektivno učešće u procesima političkog odlučivanja na svim nivoima vlasti (politička reprezentacija), podsticanje na slobodnu upotrebu manjinskih jezika i pisama u javnoj upravi i sudstvu, promene u školskim programima i u medijima itd. To, istina, ne može zaustaviti, ali može usporiti proces asimilacije i očuvanja manjinskih zajednica kao konstitutivnog kulturnog i političkog segmenta celokupnog društva.

 

Preuzeto sa sajta www.kolega.rs - našeg biltena za pravnike praktičare. Tekst: Biljana Vučković.