Nebojša Šarkić

Razgovor sa prof. dr Nebojšom Šarkićem

Organizujete savetovanje na temu „40 godina izvršnog zakonodavstva u građanskim postupcima”. U isto vreme je doneto nekoliko značajnih saveznih zakona među kojima istaknuto mesto, nesumnjivo, pripada Zakonu o obligacionim odnosima. Šta Vas je navelo da ovaj jubilej posvetite baš izvršnom postupku?

- Opredeljenje fakulteta, kao i organizacionog odbora za odabir tema, je rezultat brojnih spornih pitanja koja se vezuju za izvršni postupak. Smatrali smo da nije dobro da se problematika širi jer se tada ne mogu postići puni efekti naučno-stručne analize primene normi. Fakultet je 2017. godine organizovao skupove o primeni Porodičnog zakona, o ustavnim promenama u delu pravosuđa, o sportskom pravu i sl. Za jesen predviđamo skup o stečajnom postupku što sve govori o razgranatoj vannastavnoj aktivnosti na fakultetu uz učešće naučnih i stručnih radnika. 

Iz teme Savetovanja da se naslutiti da po mišljenju organizatora izvršno zakonodavstvo u građanskim postupcima pre 1978. godine nije od naročitog značaja za nas danas. Da li delite to mišljenje? Zbog čega jubilej ne obuhvata i Zakon o izvršenju i obezbeđenju iz 1930. godine čiji početak primene 1938. godine, takođe, može biti povod za jubilej, a čijeg imenjaka imamo od 2011. godine pa nadalje?

- Utisak nije tačan. Zakon iz 1978. godine je od izuzetnog značaja jer je on udario temelje novog izvršnog zakonodavstva na našim prostorima. U pripremljenim radovima naravno govori se i o temeljima savremenog zakonodavstva koji je postavio zakon iz 1930. godine, ali je, nažalost, njegova primena, i prostorno, i vremenski bila ograničena, a od 1941. godine pa sve do 1978. godine taj se zakon nije ni primenjivao.

Od 1978. godine doneto je nekoliko zakona koji su regulisali izvršni postupak. Da li se materija domaćeg izvršnog prava razvijala u dobrom pravcu? Da li postoje određeni uporednopravni pokazatelji koji bi u tom smislu predstavljali manje-više objektivnu ocenu pravca kretanja našeg izvršnog zakonodavstva?

- Nažalost, ne možemo dati pozitivnu ocenu četrdesetogodišnje primene zakonodavstva na ovim prostorima. Pojedina rešenja su oscilirala što se najbolje vidi kroz elemente: dvostepenostog odlučivanja, pravnih lekova, zaštite izvršnog dužnika i sl. 

Gde smo danas nakon ovih 40 godina kada je u pitanju izvršenje sudske odluke? Da li je građanski sud, ipak, samo jedna velika iluzija?

- Novi ZIO bi morao da se doradi i da se otklone pojedina nekvalitetna rešenja oko kojih se stručna javnost uglavnom usaglasila. Zakon je prenormiran i prekomplikovan što samo otežava, a ne poboljšava postupak. Građanski sud svakako nije iluzija i uloga suda i dalje ostaje dominantna kod: dozvole izvršenja, pravnih lekova te kontrolne funkcija.

Trebaju li nam zaista privatni izvršitelji? Da li su oni neminovna okosnica razvoja izvršnog postupka ili su više dokaz nesposobnosti države i njene birokratije da osigura osnovna prava svojim građanima?

- Sasvim sigurno da nam javni izvršitelji trebaju bez obzira na pojedine početne „bolesti”. Oni su opšte prihvaćeno rešenje u uporednom pravu pa samim tim smatram da su odgovarajući i za Srbiju. 

Trenutno je u našem društvu aktuelna još jedna tema vezana za državnu prinudu – restitucija imovine oduzete nakon Drugog svetskog rata. U čemu se razlikuje prinudno ostvarenje odluka partizanskog suda u odnosu na danas? Zar nije i tada neki izvršni postupak sproveo nečiju pravnosnažnu odluku o oduzimanju imovine. Šta nam to otkriva o nama samima? Naime, ukoliko oduzimanje imovine nije bilo protivno zakonu, zašto se onda sada vrši njeno vraćanje?

- U ovim pitanjima vi, zapravo, dajete i odgovore. Oduzimanje imovine je u trenutku oduzimanja sasvim sigurno bilo legalno, ali ne i legitimno. Postupak je sprovođen prema tada važećim zakonima, ali je tokom izmena pravno-političkih shvatanja preovladalo stanovište da se ista imovina mora vratiti tadašnjim vlasnicima na neki od zakonom predviđenih načinima. 

Od državnih zvaničnika se danas može čuti da je restitucija „dobra volja države”. Da li je i po Vašem mišljenju to zaista tako ili se, ipak, samo radi o nečem drugom?

- Ja zaista ne mislim da se radi o bilo kakvoj „dobroj volji” države jer zakon donosi parlament koji predstavlja volju naroda. 

Da li se restitucijom može ispraviti nepravda? Drugim rečima, koji su stvarni dometi ispravljanja greške donete i prinudno sprovedene „u ime naroda”? Da li je svakodobnom pravniku dozvoljeno da se sakrije iza primene prava ili se od njega očekuje neki stepen ljudskosti kada sprovodi državnu prinudu? 

- Naravno da se nijednom naknadno pravnom odlukom ne može učiniti potpuno otklanjanje nepravilnosti. Ipak, smatram da je restitucija, kao i politička rehabilitacija nevino osuđenih, manje zlo nego da iste nepravde ostanu neotklonjene.

Možemo li biti sigurni da predmeti današnjih izvršnih postupaka neće u vreme budućih jubileja biti obuhvaćeni nekim novim restitucijama? 

- Naravno da ne možemo ni u šta biti sigurni. Ja se bavim naukom, a ne proricanjem. Ipak, evolucija prava ukazuje da su promene moguće pa se tako može očekivati da ćemo i u sferi izvršnog postupka doći do nekih pravičnijih rešenja. Ideal svakog izvršnog postupka bi bio uravnotežena primena zakona te zaštita prava izvršnog poverioca, izvršnog dužnika, ali i trećih lica koja mogu biti obuhvaćena izvršnim postupkom.

 

Preuzeto sa sajta www.kolega.rs - našeg biltena za pravnike praktičare.