Knjiga Izvori Engleskog prava

Kako bismo na pravi način razumeli metaforu odnosa mozaika (common law) i cementa (case law) koju koristi lord Gof, odnosno njegovog poređenja sa sličnim efektom koji sudske odluke imaju i u kontinentalnim pravnim sistemima, moramo razjasniti razliku između ovih naizgled podudarnih termina (common law case law). Do njihovog pogrešnog poistovećivanja dolazi usled okolnosti da se engleski common law razvija isključivo zahvaljujući sudskom precedentu (case law), što razliku među njima čini gotovo nevidljivom. 

Common law predstavlja objedinjeni skup onih pravnih pravila koja su već postojala na području Kraljevine Engleske u trenutku normanske invazije (anglosaksonsko pravo), čiji je izvor pretežno običaj i zatečena normativa, a koje je putem sudskih odluka (case law) uobličeno i striktnom primenom načela stare decisis postalo usaglašeno i opšteobavezujuće na području cele države. Odnosno, rečima profesora Avramovića i Stanimirovića, ono je „opšte običajno pravo koje se potvrđivalo kroz delatnost kraljevskih sudova“. Ovaj korpus engleskog prava se od vremena ranog srednjeg veka kroz delatnost sudske grane vlasti neprestano unapređuje i raz- vija.

Ako bismo se poslužili primerom iz naše pravne povesnice, tvrditi da 1. decembra 1918. godine nije postojalo jugoslovensko pravo bi, svakako, bilo opasno i netačno. Proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, jedinstveni pravni sistem te države su, po automatizmu, činili svi zatečeni partikularni pravni propisi koji su se na njenim pravnim područjima u trenutku njegovog nastanka već primenjivali. Kako pripadamo porodici kontinentalnih prava, naš postupak ujednačavanja ovih pravnih pravila se sprovodio putem zakonodavstva koje je, kako znamo, nezavisno u odnosu na ranija pravila. Međutim, aktivnošću prvih jugoslovenskih sudova, istina u prilično ograničenom opsegu, pokušala se formirati ujednačena primena zatečenih pravila, koja nikako nije mogla biti radikalno drugačija od postojećeg prava na kom se zasnivala. Ova ujednačena sudska praksa predratnih jugoslovenskih sudova (ako bismo je, sasvim pogrešno i isključivo u cilju jasnije ilustracije, uporedili sa precedentom) ne može se poistovetiti sa svim pravnim pravilima koja su na području te države već postojala, pošto bi sudovi samo njihove odabrane fragmente svojim radom sistematizovali i tako učinili opšteobavezujućim (common law). Na isti način bi trebalo da razumemo i razliku između common law i case law korpusa prava.

Case law, ili sudski precedent je, u stvari, normativna tehnika kojom se iz postojećeg korpusa prava definiše njegova buduća jednoobrazna, obavezujuća primena. Tako, case law ne postoji samo u odnosu na common law. Kako smo već naglasili, i engleski sistem pravičnosti equity je uobličen upravo primenom pravila sudskog precedenta (case law), bez koga ni njega ne bi bilo. Dalje, ono što je za kontinentalnog pravnika verovatno i najradikalniji primer, primena zakona (statute) je takođe podređena case law principu. Naime, angloamerički sudija je prilikom tumačenja zakonskog teksta omeđen njegovim dotadašnjim tumačenjima od strane njemu viših sudova, a koji su svojom delatnošću već stvorili precedent (case law) u tumačenju određene zakonske odredbe, koji je za njega kao takav obavezujuć. Pravo sudskog precedenta (case law), u stvari, postoji u odnosu na gotovo sve izvore engleskog prava (izuzev običaja), nastalo je radom sudija, a zabeleženo je u okviru posebnih zbornika sudskih odluka koji se na Ostrvu formiraju vekovima unazad. Upravo na ovaj način treba razumeti i analogiju lorda Gofa o sudskom precedentu kao o cementu zahvaljujući kome se šarenilo common law mozaika održava kao celina.

 

Preuzeto sa sajta www.kolega.rs - našeg biltena za pravnike praktičare.