Slađana Jovanović

SAGOVORNICI

Prof. dr Slađana Jovanović, redovna profesorka krivičnog prava - Pravni fakultet Univerziteta Union

 

Srbija je 21. maja 2019. godine usvojila izmene Krivičnog zakonika kojima je uvedena kazna doživotnog zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta za ubice dece i bremenitih žena. Izmeni KZ prethodile su brojne polemike, a struka je ustala i rekla „ne”. 

Pre usvajanja izmena KZ, reporteri Kolege razgovarali su sa dr Slađanom Jovanović, redovnom profesorkom krivičnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Union u Beogradu.

Kada je reč o izmenama uopšte, kaže profesorka, generalni zaključak bi bio da je u pitanju nastavak trenda koji pratimo od 2009. godine, a vezan je za zaoštravanje kaznene politike, koja predstavlja osnov za sudsku kaznenu politiku i koja se kritikuje kao preblaga. 

– Bez temeljnih istraživanja problematično je reći da li je opravdano ili nije opravdano kažnjavati, sankcionisati na jedan određeni način, ali na osnovu podataka dostupnih na sajtu Republičkog zavoda za statistiku, možemo videti kako se kreću kazneni rasponi i kakva je struktura krivičnih sankcija. Rekla bih da su te ocene paušalne i populističke, jer neka istraživanja vezana za komparaciju strukture kriminaliteta u Srbiji i strukture krivičnih sankcija u Evropi pokazuju da nismo ni gori, ni bolji u odnosu na druge evropske države – kaže prof. dr Slađana Jovanović. 

Objasnila je da je istina da u strukturi krivičnih sankcija dominira uslovna osuda, ali da je problem sa uslovnom osudom to što klasični sistem uslovne osude kod nas ne poznaje nadzor nad onim ko je uslovno osuđen. Imamo modalitet uslovne osude još od 1977. godine, a to je uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom koja se, nažalost, ne primenjuje. Taj zaštitni nadzor nudi za lakše slučajeve kriminalnih aktivnosti ipak nekakav nadzor nad onim ko je osuđen, nameću mu se obaveze, kontroliše se njegovo ponašanje i trebalo bi da se postigne ono što jeste svrha uslovnog osuđivanja, jer građanstvo, kada se kaže „uslovna osuda“, odmah pomisli na nekoga ko je na slobodi i nije u suštini ni sankcionisan.

– U poslednje vreme stekli su se uslovi za primenu uslovne osude sa zaštitnim nadzorom, ali se ona još uvek nedovoljno primenjuje. Znamo da su to trendovi koje moramo da pratimo, rasterećeniji zatvorski kapaciteti i akcentovanje sankcija koje podrazumevaju slobodni režim, van zatvorskih kapaciteta i trebalo bi da zaista u zatvoru završavaju oni koji to zaslužuju – objašnjava Jovanović.  

Imamo i prenaseljene zatvorske kapacitete, kaže profesorka Jovanović, a najveći problem jeste nerešeno pitanje postpenalnog prihvata. 

– Naš zakonodavac uporno zaoštrava kaznenu politiku, još od 2009. godine, a i ranije je bilo pokušaja sa konfiskacijom imovine i sa institutom pooštravanja kazne od strane sudova. Dakle, akcenat je na represiji i nama KZ postaje prvo sredstvo reagovanja na društvene probleme koji se gomilaju, a kada se dešavaju tragični slučajevi, kao što je bio slučaj male Marije, Tijane i druge dece, onda se pojavljuje oštra reakcija i tzv. politizacija zločina, pa dobijamo ovakve odgovore – poručila je Jovanović.  

Dakle, nema rešenja postpenalnog prihvata. Socijalna politika je takva kakva je, kaže, „neki pametni ljudi su rekli da je dobra socijalna politika najbolja kriminalna politika, ali nije ni socijalna politika rešenje za sve… suština je da se u zatvoru zaista nađu oni koji moraju tamo da se nađu i da je u pitanju teže krivično delo.”

– Kada pogledamo zatvorske kazne, one su uglavnom kratkotrajne i nemaju naročitu svrhu. Bolje je da te ljude, možda, istraživanje bi nam bilo jako korisno za pravu odluku, ostavimo na slobodi, a da se sa njima radi na drugačiji način, a da se za one koji izlaze iz zatvora obezbedi i postpenalni prihvat. To bi bilo dobro rešenje.  

Smatra da je, kada je reč o kazni doživotnog zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta za određena dela, a gde su na strani žrtve deca (po KZ – lica koja nisu navršila 14 godina), u pitanju loše rešenje, protivno ustavnim odredbama i evropskim standardima, koje Srbiju skreće sa puta ka Evropskoj uniji, te da je ekspanzija sporednog krivičnog zakonodavstva takođe loša i podložna kritici.

– Dakle, gomilaju se krivična dela u nekim drugim zakonskim tekstovima i njihovi opisi su problematični. Samo o KZ, koji nam je najvažniji za ovu pravnu priču, možemo videti da se nekada iz konvencija preuzimaju loše prevedeni opisi dela, što stvara probleme u praksi. Imali smo 2016. godine reformu gde su privredna krivična dela reformisana, ali kada pogledate šta pišu stručnjaci, šta pišu sudije Vrhovnog kasacionog suda, vidite da su oni u startu bili protiv takvih rešenja. Ali, takva rešenja su usvojena. 

Oni koji kreiraju i usvajaju problematična rešenja najčešće kažu da ona predstavljaju neophodnost zbog ulaska u EU, konkretno u slučaju doživotnog zatvora zbog 160.000 potpisa građana. Gde je tu struka, gde su istraživanja i promišljeni potezi?

– Kada pogledate obrazloženje izmena i dopuna KZ, ne vidite ništa vezano za istraživanja, već se kaže da je sakupljeno toliko potpisa i da i druge zemlje u Evropi imaju takva rešenja. To se kod nas prečesto radi – kaže prof. dr Jovanović.  

Reforme iz 2012. godine, 2014, 2016. i sadašnje upoređuje sa krpljenjem puteva u Srbiji. I to  nekada bez potrebe i loše izvedeno:

– Stručna javnost govori: loše je ovo što se radi sa rešenjima vezanim za zabranu ublažavanja kazne za neka dela, sa zaoštravavanjem kaznene politike, ali to niko ne čuje, nego idemo dalje i sada smo stigli do toga da imamo doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta za određena dela, sa obrazloženjem koje je na liniji punitivnog populizma. Populistički zahtevi i sticanje političkih poena su ono što je osnovno. Naše reforme KZ nisu dobro promišljene, već često površne i predstavljaju više formalno zadovoljenje evropskih zahteva i preporuka.

Profesorka Jovanović pita šta znači to što svake dve godine menjamo zakonski tekst. Zašto se ne sedne i dobro razmisli, pa se tek onda krene u izmene? Jer, 2016. godine smo dobili novo krivično delo proganjanje, čiji je opis prilično loše uređen (preveden), sa pozivanjem na Istanbulsku konvenciju. To je u redu, jer treba da usklađujemo svoje zakonodavstvo sa zahtevima i preporukama, ali ne na brzinu, bez sagledavanja postojećih rešenja i mogućnosti njihove primene u praksi. U  najnovijim izmenama se već „krpi” opis dela.

– Opisi su problematični. Problematično je pravljenje distinkcije u odnosu na druga krivična dela. To su problemi u praksi. Pogledajmo  nasilje u porodici, gde su žene i deca najugroženiji, a Zakon o sprečavanju nasilja u porodici donosi nova rešenja, koja se takođe kritikuju, pa bismo i ovde pre mogli govoriti o „krpljenju”, nego o jedinstvenom, dobro usklađenom sistemu. Vidimo i da se broj ubijenih žena ne smanjuje na godišnjem nivou i pored silnih novih rešenja. Vidimo i da, kada se desi tragičan slučaj i svi se njime pozabave, nije bilo odziva na pozive u pomoć i da sistem ipak nije dobro reagovao, iako postoje različiti propisi koji nalažu obavezu da se reaguje. 

Suština je dobra, smislena kaznena politika i primena postojećeg i smislenog, dobro osmišljenog zakona. 

Stručna javnost ukazuje na razne probleme, a oni se ne rešavaju, već se novim potezima stvaraju novi problemi. Imamo i tehničkih propusta, neusklađenost KZ sa Zakonikom o krivičnom postupku, u kome su propusti neverovatni. 

– Kada pitate studente, kaže profesorka Slađana Jovanović, da li su za kaznu doživotnog zatvora i oni smatraju da uslovni otpust treba da postoji kao mogućnost. Mi smo i pre imali odredbe koje dele osuđenike na dve kategorije: kategoriju osuđenih koji imaju pravo na uslovni otpust posle dve trećine izdržane kazne, ako su se dobro vladali itd., i drugu kategoriju osuđenika – one za koje je  uslovni otpust mogućnost, a ne  pravo. Tu su mogli da budu i ovi koji će biti osuđeni sutra na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta. Kada pogledate obrazloženje KZ, u njemu stoji da je kazna doživotnog zatvora bolje rešenje nego 40 godina zatvora, zato što, ako neko i izađe posle 40 godina, on nema više gde, pokidane su porodične i prijateljske veze, bolje je da bude do kraja života u zatvoru. Da li je to refleksija  priče o postpenalnom prihvatu i njegovom nepostojanju? Holandija, na primer, ima posebna rešenja za one koje niko neće kada izađu iz zatvora i koji nemaju gde. Holandija ima zajednice za kolektivno stanovanje, postoji neka vrsta nadzora ili pomoći za ove ljude, a mi to nemamo. 

Istina je da ima ljudi koji jako teško žive i zna se da pojedini čak čine krivična dela tačno u određeno vreme, čak znaju i koliko će trajati postupak, da bi sebi obezbedili da prezime u Požarevcu ili negde drugde, ali to je pitanje socijalne politike.

I kada su druge izmene KZ u pitanju, profesorka Slađana Jovanović kaže da su  uglavnom na liniji pooštravanja kaznene politike i zakonodavac se u tim slučajevima posebno obraća višestrukim povratnicima. Obavezuje sud da u određenim slučajevima izrekne kaznu zatvora, ne u granicama raspona kako on hoće, a u vezi sa olakšavajućim i otežavajućim okolnostima koje utvrdi u konkretnom slučaju, nego iznad polovine propisane kazne za određeno delo.

– Dakle, zakonodavac ne veruje sudijama i sužava im prostor delovanja, iako su naši kazneni rasponi dovoljno široki. Mogli bismo da se vratimo onda na američke tablice za odmeravanje kazne, pa da kazna bude gotovo rezultat matematičkog obračuna... a ovo je sve loše izvedeno i najčešće nepotrebno „krpljenje“; nema smisla, nema sistema, samo represija i krivično pravo kao osnovno sredstvo za rešavanje društvenih problema koji uznemiravaju javnost ili su kamen spoticanja na putu ka Evropskoj uniji.

 

Preuzeto sa sajta www.kolega.rs - našeg biltena za pravnike praktičare. Tekst je napisala Biljana Vučković.