Zakon o izvršenju i obezbeđenju

Uvođenje javnih izvršitelja u pravni sistem Republike Srbije, a naročito značajno proširenje njihove nadležnosti u fazi sprovođenja izvršenja i obezbeđenja  u odnosu na sudsku nadležnost, dovodi i do određenih spornih pitanja koja se odnose na nadležnost, bilo suda, bilo javnog izvršitelja, u toj fazi postupka. Jedno od spornih je i mogući sukob nadležnosti između suda i javnog izvršitelja. Ovo posebno, imajući u vidu da Zakon o izvršenju i obezbeđenju nije regulisao tu moguću situaciju. Ovaj kratki tekst posvećen je tom spornom pitanju, uz izneto mišljenje o mogućem sukobu nadležnosti između suda i javnog izvršitelja i ko bi bio nadležan da ga rešava.

U postupku odlučivanja o predlogu za izvršenje ili obezbeđenje ili postupku odlučivanja o pravnim lekovima i pravnim sredstvima, objektivno postoji mala mogućnost da dođe do sukoba nadležnosti između suda i javnog izvršitelja. Ovo je stoga zato što je Zakonom o izvršenju i obezbeđenju u normama koje regulišu navedeno nadležnost jasno uređena i u tom delu gotovo nema spornih pitanja.

Međutim, kada je u pitanju sprovođenje izvršenja ili obezbeđenja, u toj fazi postupka, zbog određenih nejasnoća u normama i neusklađenosti pojedinih normi, postoji realna mogućnost da dođe do sukoba nadležnosti između suda i javnog izvršitelja.

U određenim slučajevima sud ili javni izvršitelj, u zavisnosti kome je predmet dostavljen na postupanje i time na nadležnost, može smatrati da nije nadležan za sprovođenje izvršenja ili obezbeđenja, nego da je nadležna druga strana (u sukobu nadležnosti), pa se postavlja pitanje kako će dalje postupak teći. Zakon o izvršenju i obezbeđenju nije predvideo posebne norme koje regulišu navedenu situaciju, a saglasno članu 39. tog Zakona, u postupku izvršenja i obezbeđenja shodno se primenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

U svakom slučaju, sud ili javni izvršitelj, mogu, nakon što im je predmet dostavljen, tj. nakon što se prethodno sud ili javni izvršitelj oglasio nenadležnim za sprovođenje izvršenja i obezbeđenja, svojim aktom izazvati sukob nadležnosti. Mišljenja smo da se ovde radi o sukobu specifične stvarne nadležnosti, jer je reč o određenoj vrsti izvršenja ili obezbeđenja za koju strana koja izaziva sukob smatra da nije nadležna u fazi sprovođenja. Ovo podrazumeva i da prethodno nije doneta odluka od strane nadležnog suda po pravnom leku izjavljenom na rešenje kojim se sud ili javni izvršitelj oglašava nenadležnim za sprovođenje izvršenja i obezbeđenja. 

Naime, pre odgovora na sporno pitanje: ko bi rešavao sukob nadležnosti, postavlja se pitanje pravnog leka i ko bi bio nadležan da odlučuje o pravnom leku kada bi bio izjavljen na rešenje kojim se sud ili javni izvršitelj oglašava nenadležnim i predmet ustupa drugoj strani. Možemo konstatovati da Zakon o izvršenju i obezbeđenju ne sadrži normu koja izričito uređuje opisanu situaciju, ali smo mišljenja da bi se, polazeći od odredbi iz člana 23. stav 1. i 2. Zakona o izvršenju i obezbeđenju i člana 24. stav 1. i 2. Zakona, to rešenje pobijalo žalbom, a o njoj bi odlučivao nadležni Viši sud ili Privredni apelacioni sud, u zavisnosti od stvarne nadležnosti suda. Ukoliko je žalba podneta, nakon odluke nadležnog suda po toj žalbi, bilo bi rešeno i ko je nadležan za postupanje.

Ukoliko ne bi bila podneta žalba, sud ili javni izvršitelj bi, shodnom primenom Zakona o parničnom postupku, svojim aktom inicirao sukob nadležnosti, o kom sukobu bi, po našem mišljenju rešavao neposredno viši sud u odnosu na nadležni prvostepeni sud. Znači, ili nadležni Viši sud ili Privredni apelacioni sud. Zakon o parničnom postupku sadrži norme koje regulišu kako se postupa u slučajevima kada postoji sukob nadležnosti. Tako o sukobu nadležnosti između sudova iste vrste rešava neposredno viši sud u odnosu na sudove koji se „sukobljavaju“. Kada je u pitanju sukob nadležnosti između sudova različite vrste, taj sukob rešava najviši sud Republike Srbije - Vrhovni kasacioni sud. 

Kao što smo naveli, u našem slučaju reč je o sukobu nadležnosti koji se odnosi na specifičnu stvarnu nadležnost, a to je nadležnost za sprovođenje određenih vrsta izvršenja ili određenih vrsta obezbeđenja. U svakom slučaju ne radi se o mesnoj nadležnosti, ali nije reč ni o sukobu stvarne nadležnosti koji poznaje Zakon o parničnom postupku, da bi u ovom slučaju sukob nadležnosti između suda i javnog izvršitelja rešavao Vrhovni kasacioni sud. 

Specifičnost je, da u sukobu nadležnosti ne učestvuju dva suda, nego sa jedne strane sud kao državni organ, a sa druge strane javni izvršitelj koji obavlja delatnost kao preduzetnik ili član ortačkog društva u kome su svi ortaci javni izvršitelji, ali pri čemu javni izvršitelj obavljajući delatnost i postupajući u predmetu, vrši javna ovlašćenja koja su mu poverena Zakonom o izvršenju i obezbeđenju ili drugim zakonom. Stoga, s obzirom na to da postupajući i vršeći poverena mu javna ovlašćenja sprovodi izvršenje i obezbeđenje, dužan je da vodi računa, (kao i sud) da li je nadležan da postupa u određenoj vrsti izvršenja ili obezbeđenja. Stoga bi bilo ispravno da kada dođe do sukoba između prvostepenog suda (sudija pojedinac) i javnog izvršitelja oko nadležnosti u sprovođenju izvršenja ili obezbeđenja, o tom sukobu rešava neposredno viši sud u odnosu na prvostepeni sud. To istovremeno znači da veće od troje sudija prvostepenog suda, s obzirom na to da je taj sud umešan u sukob nadležnosti, ne bi bilo nadležno da rešava nastali sukob nadležnosti.

 

Preuzeto sa sajta www.kolega.rs - našeg biltena za pravnike praktičare. Tekst: Mladen Nikolić.